Dvanaest

 Usporena sam.

 Ništa ne radim, osim što igram igrica na telefonu po čitav dan. 

 Ništa mi se ne da. 

 Ne mogu da razmišljam, ne mogu da pričam, ispijena sam, ne mogu da pišem, ne mogu da čitam, da radim bilo šta kreativno, nervozna sam, hoću da zapalim čitav grad, hoću da se izrežem. 

 Ne znam zašto. 

 Ovdje ima previše negacije.   

 Ruke su mi skroz išarane. Imam jedno šest različitih cvjetića na njima. To se desi kad me se ostavi samu sa hemijskom olovkom i bez papira na koji bih šarala.

 Od čitavog užasa sam počela da pravim hipsterske crteže sa citatima pjesama i da kačim po Tumblr-u. I stavim crno-bijeli filter. So fucking original. 

 Razvila sam zaluđenost da budem popularna na tim stranicama, ali neću da spammam ljude sa onim Follow. Ok, nisam razvila. uvijek sam to imala. Čak i za Blogger.ba, ali uvijek mi je bilo gadno kad bi mi neko poslao poruku da ga dodam u favorite. Bljak. 

 Treba mi neki posao. Nešto pametno da radim. A pojma nemam šta. 

 Odoh da se spremam. Danas upoznajem neke nove ljude, valjda neću biti pretjerano anksiozna. 



* * *

PS za P: Trasa je previše svijetla, razvila sam fotofobiju zbog čestog sjedenja u mračnim lokalima.

 

Jedanaest

  Razvila sam jednu manju opsesiju.

 Ili je više refleksna navikla izrasla iz dosade u prevoznim sredstvima.

 Naime, kad god se vozim u nekom prevoznom sredstvu, bilo sa nekim ili sama, gledam okolo i sve kontam:

 Jooooj, jest dobra ova zgrada, a kako je dobar onaj stan na vrhu, hmm, kad ga kupim i napravim staklenik gore i posadim narandže i ananas, gledala sam na netu kako se uzgaja ananas... Ali mora biti od stakla, ne plastike jer plastika je ružna i loše se reciklira jer nijedna plastika nije ista. Tj. kad se prave odvojeno, dvije plastike su vrlo rijetko iste. 

 Kako bi ovdje bio dobar park, samo da srušim ove dvije kuće tu i napravi se neko manje vještačko jezero i zasadim nekoliko japanskih trešanja, malo da bude orijentalno, ali moraju i biti vrbe jer su one baš super. A čula sam da čaj od vrbine kore snižava povišenu tjelesnu tempraturu. 

 Jebeno Mojmilo, kako je ružno. Ove sve kuće ću da sravnim sa zemljom i da napravim jedno desetak kuća sa bašćama,  i nijedna neće biti ovako kockasta i da svaki sprat bude apsolutno isti. Ovo isto jebeno Kijevo, samo je više kuća nabacano jedna uz drugu. 

 ITD.

 Uglavnom, stalno planiram šta ću gdje gradit i kako će šta izgledat. I većinu vremena samu sebe ubijedim da će to tako bit. 

 A samo me zanima, sa kojim parama, Koraline? 

 Ma bit ću ja milijarderka. Ako ništa, sitna milionerka. 

* * *

 Pitao se jedan pitac vrli... Kako je to Koraline provela Valentinovo ?

 Da mu se odgovori na pitanje. 

 Fino vala, ništa posebno. 

Ujutro bila na Goethe, pa otišla kod nane da joj poradim malo po kući. Došle mi one dvije da uzmemo materijale za njihove maturske haljine. Izašla sa decxkom, jela najbolju pizzu u Sarajevu, jest da je malko poskupa ali it's a good investment.  Došla kući u 15 do 11 (duži mi je izlaz sada) i odmah legla spavat. Probudila se sutradan u 1, skoro 14 sati sna u komadu.

 I tako.

 

Deset

Kada ti neko otkaže sastanak jer mu je "stigla zvučna kartica i hoću odma da je namjestim, halali", čovjek se priupita da li je čitava stvar do njega.


Možda se čini kao da pretjerujem, ali decxko se već par dana čudno ponaša i nije jedini.


Helem, moja sestra ima vrlo dosadno postojanje, reklo bi se, jer je konstantno interesuje gdje je ko i šta radi.


Često me nazove i uvijek postavi tri ista pitanja: "Gdje si? Šta radiš? Kad ćeš kući?", bonus pitanje: "S kim si?".


Čak i kada smo kući u isto vrijeme, stalno me pita šta radim. Ja imam naviku da kad legnem na kauč, da se pokrijem dekom po glavi jer mi smeta svjetlost, bilo prirodna ili vještačka, i da igram igrica na telefonu.


Kada god ovo radim, duša joj je pitat šta ja to, zaboga radim.


Drogiram se ispod deke, bodem se u venu, valjam se u dandi i kurvam se.


Možda samo ležim, pusti me ženska glavo.

Devet

Ponekad je nemoguće ne osjećati se kao samo kao objekat nečije seksualne želje, pogotovo ako taj neko ne pokušava da pokaže empatiju niti neko posebno interesovanje za tvoke emocionalno stanje.

Ali moguće da je to moj problem jer svaki put kada mi se neko iole sviđa, ponašam se kao psihotična glupača bez sposobnosti za normalnu komunikaciju. Što, samo po sebi, nije toliko loše jer tim ljudima onda dajem priliku da ih iznenadim, kada se napokon naviknem n njih. Ali kako sam ja po prirodi psihotična (jer Bog ti negdje da, negdje oduzme, a emotivna stabilnost je svakako precijenjena), to je relativno dug proces.


Helem, napravila sam Twitter kako bih imala gdje da objavljujem misli koje su kraće od 140 karaktera, a kojih ima podosta, bez da objavljujem post.

Imam potrebu da se pravdam, iako je besmislena. Previše sam neurotična.
Ako vam bude dosadno, čitajte moja skraćena proseravanja na twitter.com/igralistizmi kojih će da bude po jedan bar svaki dan.


A sad idem da ubjeđujem sebe da ću nekome da jebem mater jer samo želi da me kresne.

Osam

 Nešto kontam, možda i nisam u pravu...

 Ali više na vrhu ne piše da se Blogger.ba gasi, tako da kontam

Možda je neko otkupio domenu ? Ali je pretjerao sa ovim oglasima, ubiše me. 

 Ima li ko kakvu informaciju ?

Sedam

Jedan dobar dio svog života sam provela na kuhinjskim podovima.

Nebrojena jutra mog djetinjstva su prošla na bijelim pločicama kuhinjskog poda, igrajući se pokraj maminih nogu i gledajući šta to ona tačno radi. I ono njeno ''čuvaj'' dok prolazi, da mi ne stane na prste.

U tri ujutro kad ogladnim a ne želim nikoga da probudim, sjednem i jedem na kuhinjskom podu. To su najbolje kasne večere / rani doručci.
 
U ponoć na nekom nebitnom derneku kad sam zvala nekoga i rekla mu da ga volim, a on mislio da samo vino progovara iz mene, sjedila sam na kuhinjskom podu.

''I love you too, silly girl.''

Dvije Nove godine prije, plakala sam kao zadnja budala na jednom sličnom kuhinjskom podu jer nisam razumjela ljudsku prirodu.

Isplakala sam toliko ljudi sjedeći na kuhinjskim podovima da mi je to sada prešlo u ritual.
 
I sada dok ovo pišem, sjedim na podu malecne kuhinje i pitam se kako uvijek završim ovdje i zašto baš uvijek mora nešto da boli.

Šest

 Crkla nam veš-mašina prošle hefte. Ne znam koji joj je klinac bio, samo je jednog dana dok je centrifugirala iskrvarila svu vodu i uz zadnji okret bubnja ispustila dušu. Od tad se nakupilo prljavog veša Božetimenesačuvaj. 

 A ja danas nešto udarnički raspoložena i hajd sve na ruke. Nokti su mi se počeli odvajati od prstiju koliko su u vodi.  Ali nema veze. 

 Imam još jednom da ih isperem u čistoj vodi i onda u omekšivač.  

 Sada puno bolje razumijem žene prije veš-mašine. 

 Idemo dalje, udarnički, uz pičkopačenička čudovišta ex yu rocka.